Žene koje trče s vukovima

"Pažljiv odabir prijatelja i ljubavnika, da ne spominjemo učitelje, ključan je zato da bismo ostali svjesni i intuitivni te da bismo imali kontrolu nad plamtećim svjetlom koje vidi i zna."

30.05.2011.

Jebiga, život

Kad mu je ljekar rekao da će mu odsjeći lijevu nogu, rekao je:“Haj' nema veze sve dok mi se diže!“ Al' kad mu je ljekar bezmalo za godinu opet spomenuo odsijecanje, rekao je:“Manite me više tih vaših skalpela. More l' nešto proći bez toga!“ Doktor je odmahiv'o svojom doktorskom glavom. Moralo se.

 On je bio umjetnik. Živio je od umjetnosti. Njemu je umjetnost pomagala da se probudi iz narkoze, da ustane, da se nosi s onom fantomskom boli kad misliš da te boli noga koju više nemaš. I ona druga isto tako.
 I vino, jebat ga.
I žene, of kors.

 Nju je tu večer, kroz polumrak, gledao kako se skida, pomno, k'o da se pere. Gledao je, kako jedan po jedan ud navire go i bijel. Njene šiljate sise, lijepo su stajale u prozorskom oknu, k'o one zajebancije koje stavljaju po prozorima kad dođe zima. Neki crtaju Djeda Mraza, neki snješka, a on bi iscrtao njene sise, i ne bi ih skidao ni kad dođe proljeće.

 Kad je vidio da se kreće k njemu, zatvorio je oči i zamislio kako trči po zelenoj poljani i kako se kreće, svojim nogama, brzo kao nekad. Trčao je, preskakao velike stijene, vikao iz sveg glasa kako je život lijep i kako je... život, jebiga, lijep. Vidio je plavo nebo, čuo je ptice i osjećao svoje noge.

 Otvorio je oči. Ona, žena šiljatih sisa, držala se objema rukama za njegove patrljke od butina. Mrak se spuštao. Iz njegovih grudi, otrgao se jecaj, koji je za momenat omeo žensku osobu. Izgubila je ritam i zastala.
 - Jesi dobro? Pitala je.
 - Jesam.

 U tišini, pucala je koža o kožu. Miris ustajalog alkohola, drhturio je na prozoru u obliku nekoliko suza. Sve je bilo tako ... nekako sjebano.
Kasnije, dok je ležao u krevetu posmatrajući je kako oblači te lijepe sise, zamolio je da na mokrom oknu nacrta srce i probode ga.

 - Što ba da ga probodem? Nije mi to lijepo.
- Samo ga ti probodi, odgovorio je promuklim glasom pijanca.

Kažiprstom lijeve ruke, iscrtala je asimetrično srce i probola ga, a onda u tišini napustila njegov brlog, zaključavajući vrata za sobom.

 On je sjedeći, posljednji put živ, gledao u to probodeno srce i ispijao one roza tablete s puno alkohola. Ne, nije zamišljao svoju smrt gušeći se u povraćki, sam i ostavljen, al' se trudio iz petinih žila, kojih nema, da misli na onu zelenu poljanu i cvijeće i drveće.

Ista ona, šiljatih sisa, našla ga je nekoliko dana kasnije. Vrištala je od straha, gledajući u njegovo sivo lice, i ulijepljene povraćkom, crne uvojke kose. Držala se lijevom rukom za srce i vrištala njegovo ime.

Eh, da je znala, kako je njemu lijepo hodat' po onim poljanama...


Stariji postovi

Žene koje trče s vukovima